“Sanja?” – uzviknu šef
“Evo me. Recite direktore Svemira i Galaksije, Svjetlosti naša, Kralj svih kraljeva, Veličanstvo i Nadahnuće, izumitelju struje i Dizel motora, Princu znanja i osloboditelju Novog svijeta.” – bez stanke izgovori Sanja
“De dodaj mi onaj alarm i onu čokicu tamo što te gleda.”
“Koju čokicu šefe?”
“Ajde, ajde… Nemoj mi se praviti da se ne znate. Vidim ja sve, samo neću da kažem. Neš’ ti više prav’t ćorave koke od mene, znaš. Sad imam ovi alarm pa ti vidi. Nisam ti ja od prekjučer.”
“Ali šefe, stvarno nije potrebno. Ne trebate stavljati alarm na čokicu. Pa ona će biti tužna. Zamislite da vas netko s alarmom zatvori. Evo, svečano obećajem da ću pomno paziti na ovu tamnu čokicu, s hrskavim keksima, koja se topi u ustima i predivno sljubljuje s ovim okruglim lješnjacima.”
“Ajd’, vjerujem ti. Ma znam ja da nisi ti, al oće ovi da kradu, znaš. Ne može čovjek više nikom da vjeruje…”
